Poslije četrdesete oko sve teže mijenja fokus sa daljine na blizinu. To nije bolest nego prirodna pojava (presbiopija) i rješava se ili sa dva para naočara, ili sa jednim parom progresivnih stakala.
Kako progresiva radi
Progresivno staklo ima tri zone: gornju za daljinu, srednju (monitor, tabla, sagovornik preko stola) i donju za čitanje. Između njih nema linije — dioptrija se mijenja postepeno, pa se prelaz ne vidi ni vama ni onima koji vas gledaju.
Koliko traje navikavanje
Većini ljudi treba nekoliko dana. Prvih dana je normalno da vam ivice slike djeluju malo „mekše" i da tražite pravi ugao za čitanje. Savjet: prve dane nosite naočare stalno, ne naizmjenično sa starim — mozak se brže prilagodi.
Novije generacije stakala, poput Hoya Balansis, imaju širu srednju zonu i blaži prelaz, pa su napravljene baš za one koji progresivu nose prvi put.
Zašto mjerenje nije formalnost
Kod progresive nije dovoljno znati dioptriju. Mora se izmjeriti i gdje tačno stoji vaš zjenica u odnosu na okvir — visina i razmak — jer zone u staklu moraju da padnu na pravo mjesto. Zato progresivu uvijek radimo tek nakon što izaberete okvir i nakon što ga podesimo na licu.
Kada progresiva nije najbolje rješenje
- Ako ceo dan radite za monitorom, često je udobnija posebna kancelarijska varijanta stakla.
- Ako vam treba samo čitanje i nemate dioptriju za daljinu, dovoljne su klasične naočare za blizinu.
- Kod vrlo malih okvira progresiva ima premalo prostora — u tom slučaju biramo veći okvir.
Ako niste sigurni šta vam treba, svratite — izmjerimo, objasnimo razliku i reći ćemo vam iskreno ako vam skuplja varijanta ne donosi ništa.
